Okus hercegovačke kulture: posjeta Počitelju, Mogorijelu i Ljubuškom

(click here to read this post in English language)

Dok je Bosna poznata po svojim gustim šumama, planinskih vrhovima prekrivenim snijegom i bogatim riječnim dolinama, susjedna Hercegovina predstavlja tipičan sredozemni reljef protkan maslinicima, starim selima od kamena i rimskim ruševinama.  Ponekad je teško shvatiti koliko je bogatstva i raznolikosti u ovoj zemlji koja je veličine države Zapadne Virginie.  Putnicima ovo ostavlja mnoštvo mogućnosti:  jutro možete provesti skijajući, a poslijepodne pijuckajući vino uz morsku obalu.

Moja supruga Danuta i ja imali smo priliku početkom ovog mjeseca upoznati se sa ogromnim turističkim potencijalom ove zemlje za vrijeme posjete Hercegovini.

S ponosom mogu kazati da su Sjedinjene Države, preko Agencije za međunarodni razvoj SAD, investirale otprilike 36 miliona američkih dolara od 2009. godine u projekte čiji je cilj povećanje kapaciteta Bosne i Hercegovine da privlači turiste i izvozi unikatne poljoprivredne proizvode, poput vina, sira i maslinovog ulja.

Srednjovjekovno otomansko selo Počitelj koje se nalazi na manje od 30 minuta od Mostara (pogledajte priloženi video klip), reflektuje ovaj potencijal.  SAD su radile sa lokalnim partnerima na management planu čiji je cilj očuvanje i zaštita historijskih lokacija ovoga grada koji se ugnijezdio na stjenovitom obronku iznad rijeke Neretve. Odmah iza Počitelja, uz put, nalaze se rimski ostaci Mogorjela koji potiču iz perioda od prije 2000 godina. Ovdje smo Danuta i ja vidjeli ostatke drevnih presa za maslinovo ulje i podvodne prostorije u kojima se čuvalo vino. Zajedno sa svojim partnerima, Vlada SAD je finansirala radove na očuvanju lokacija poput ove. Zaštita ovog kulturnog nasljeđa nije samo naša obaveza prema budućim generacijama, nego također pomaže Bosni i Hercegovini da se uklopi u najveću svjetsku privrednu granu, a to je turizam.

Srećom, nakon dugog dana kojeg smo proveli u obilasku, imali smo priliku uživati u opuštenoj večeri u restoranu Most u Ljubuškom koja se sastojala od hercegovačkih specijaliteta. Ovaj restoran je, zajedno sa nekoliko drugih u regionu i Udruženjem STAP iz Ljubuškog, dio sve većeg „gastro-turističkog“ pokreta. Sa sredstvima Američke agencije za međunarodni razvoj, oni rade na privlačenju stranih posjetilaca, u isto vrijeme čuvajući jedinstvenu lokalnu tradiciju i hranu. Ne samo da je ova vrsta privrednog razvoja održiva, ona je i ukusna. Sa Davorinom Medićem iz Udruženja STAP i Smiljanom Vidićem, načelnikom Čapljine (i mnogim drugim partnerima iz regiona), Danuta i ja smo imali priliku uživati u istinski savršenim jelima koja se ubrajaju u regionalne specijalitete. Stol se savijao pod  janjetinom, piletinom, zeljem, šunkom, supama i povrćem. Tu je bilo  i domaće  maslinovo ulje i vino od autohtonih žilavke i blatine.

Skoro sva hrana i piće bili su iz obližnjih polja i imanja. Neko mi je rekao tokom večere: „Širom svijeta danas imamo jedan novi ogromni pokret „spore hrane“ (slow food), a kod nas je to jednostavno način života“.

To je način života koji će, nadam se, više ljudi – naročito mojih sunarodnjaka Amerikanaca – imati priliku da proba.