Obraćanje Nicholasa Hilla, otpravnika poslova Ambasade SAD-a u BiH Svečana ceremonija dodjele diploma Američkog univerziteta u BiH

Obraćanje Nicholasa Hilla, otpravnika poslova Ambasade SAD-a u BiH

Svečana ceremonija dodjele diploma Američkog univerziteta u BiH

Tuzla, 12. juli 2014. godine

Dobro jutro. Velika mi je čast biti s vama danas u ovom izuzetno važnom trenutku za vas, diplomce, i vaše porodice.    

Puno hvala za saradnju i predsjedniku Američkog univerziteta u Bosni i Hercegovini, Esmiru Ganiću i svim profesorima i osoblju. Zadovoljstvo nam je da možemo sarađivati sa vašim univerzitetom i podržati vaša nastojanja da mladim ljudima u ovoj zemlji date priliku da se školuju na američki način.

Uopšteno govoreći, ja sam optimista u vezi sa budućnošću Bosne i Hercegovine i vašim izgledima da – na kraju – dobijete posao i bolje živite. Mladi u ovoj zemlji su pametni i vrijedni,  spremni za suočavanje sa izazovima. Ali, moram biti iskren i reći da je tih izazova puno. Nedavna prošlost ove zemlje i regiona bila je brutalna. 

 Dozvolite da se fokusiram na jedan aspekt iz ove bliske prošlosti koji tako dobro objašnjava destruktivne patologije koje su i dalje prisutne u ovoj zemlji i prepreka su na njenom putu u 21. stoljeće, na putu reformi – putu koji je toliko neophodan za prosperitet i nova radna mjesta..

Ovdje mislim na etničku politiku.

Stoljećima je u ovoj regiji postojalo nešto više od etnički motiviranog ubijanja i destrukcije. Neću navoditi sve bitke i sve strahote koje su iskusili stanovnici ove regije, no njihov broj je beskrajan, i puno je krivice i puno je žrtava na svim stranama.

U Titovo vrijeme, etničke tenzije među različitim narodima držane su pod kontrolom. Građanima nije bilo dozvoljeno puno o tome govoriti. Nisam ja taj koji bi trebao danas suditi o tom pristupu. Na kraju krajeva, pitanje tih neprijateljstava nije riješeno i ona su ponovno isplivala na površinu u pogodnom trenutku. 

Slobodan Milošević nije prvi politički lider u Jugoslaviji poslije Tita koji se okoristio ovim etničkim tenzijama da bi došao na vlast i učvrstio svoju poziciju, ali je sigurno najuspješniji. U martu 1991, stotine hiljada Jugoslovena izašli su na ulice Beograda i demonstrirali protiv korupcije i loše vladavine vlastodržaca. Bilo je to vrijeme puno naboja koje je nastupilo vrlo brzo nakon velikog oslobođenja Istočne Evrope čiji je simbol bio pad Berlinskog zida, te se na vođstvo u Beogradu sve više gledalo kao na staru gardu koja nije u dodiru sa demokratskim proljećem.

A tadašnji srbijanski predsjednik Milošević osjetio je na svojoj koži bijes mase frustrirane zbog zaostajanja zemlje koja je nekada bila daleko ispred ostalih istočnoevropskih zemalja. Pogrešno upravljanje privredom i korupcija bili su sveprisutni. Uz pomoć JNA, Milošević je silom savladao mase i potom krenuo putem koji je vratio etničke politike – i, što je još važnije, etničke mržnje, u prvi plan. To je taktika koju je prvi put iskoristio osamdesetih godina na Kosovu.

Milošević je iskoristio medije da podigne tenzije. I sam bankar u komunističkoj eri, aparatčik, preuzeo je otrovni jezik nacionalista—uključujući ljude koje je vjerovatno jedva bio u stanju da razumije, poput Dobrice Ćosića—da bi pridobio svoje pleme, dok su drugi u Sarajevu i Zagrebu imali sličan pristup da bi u svojim plemenima dobili podršku. A zbog duge povijesti etničkih tenzija i nemira u regiji, strategija poticanja osjećanja žrtvom i bijesa dala je rezultate. 

Uslijedila su četiri rata—u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Živio sam u Beogradu krajem devedesetih prošlog stoljeća i gledao kako Milošević koristi istu formulu etniciteta koju je koristio i 1991. da bi odvukao pažnju građana nakon masovnih demonstracija koje su izbile u Beogradu i drugim srbijanskim gradovima 1996-97. zbog pokušaja da se velika pobjeda opozicije  na općinskim izborima poništi.

Zašto li ja sada kopam po ovoj sumornoj historiji? Jer je ona bitna za razumijevanje današnjih problema Bosne i Hercegovine. Kao što znate, etnička politika upravlja sudbinom ove zemlje više nego što je to slučaj u Hrvatskoj ili Sloveniji ili na Kosovu—niko ne poriče da se u ovom dijelu svijeta stoljećima događalo strašno međuetničko nasilje, a kada se ljudi fokusiraju na prošlost, njihovim se strastima može lako manipulisati. Ova manipulacija etničkim osjećanjima u moderno doba je zaostavština Slobodana Miloševića i etničkih mržnji koje je on—i “nacionalisti” iz drugih etničkih skupina—iskoristio krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća da bi došao na vlast i ostao na vlasti. 

Tragična je činjenica da danas, nekih devetnaest godina poslije Daytona, političkim sistemom Bosne i Hercegovine dominira etnička politika. Baš kao što je Milošević, bankar u doba socijalizma, iskoristio etničke mržnje i počeo ratove da bi odvukao pažnju građana od njegove korumpirane vlasti, političari u Bosni i Hercegovini danas igraju na istu patološku kartu i koriste je još više u svojoj retorici i nastavnim planovima i programima koje često kontrolišu.    

Ono što je u tome dobro jeste da su pronašli načina da, koristeći daytonske strukture, održavaju etničke tenzije na istom nivou bez pokretanja ratova. Današnji etnički ratovi su, rekao mi je jedan visokorangirani političar pola u šali, pola u zbilji, “virtualni—poput video igrica”. Nemojmo umanjivati ovo postignuće. U ovoj zemlji je mir već skoro dvije decenije i to je jako dobro.   

Ono što je loše je što politički lideri i njihove stranke uspijevaju ostati na vlasti uprkos tome što ne rade skoro ništa da poboljšaju život građana. Zemlja je ekonomski uništena. Nakon socijalizma, bilo je vrlo malo prestruktuiranja. Stopa nezaposlenosti je preko 25 procenata, a među mladima prelazi 60 posto. Mladi ljudi odrasli su u etnički podijeljenim školama. Korupcija na svim nivoima vlasti je endemska. Cinizam je metastazirao.       

Politički lideri su poslije rata naslijedili sistem koji je omogućio da institucije ove zemlje pretvore u izvor zarade—ne za birače, ne za građane, nego za njih same. A kada politički lideri osjete da su birači bijesni i ljuti, oni samo pritisnu dugmad za etničko djelovanje. U februaru smo vidjeli ljutite građane ogorčene zbog neefikasnosti političara, ali ništa se nije dogodilo u pogledu reformi. Korumpirani srpski i hrvatski lideri rekli su da je ta ispoljena ljutnja, po svojoj prirodi, bila bošnjačka.

A to je najdalje od istine. Ljutnja je bila ljutnja onih koji nemaju prema onima koji imaju. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali—nebitno je. Korupcija i nepostojanje ekonomskih prilika su fenomeni koji ne poznaju etničke podjele. Ljudi pate. I tačka. I njihova patnja će trajati sve dok prihvataju da njima manipulišu političari koji igraju na kartu neprijateljstava koja je Slobodan Milošević ponovno iskopao osamdesetih godina prošlog stoljeća.      

SAD su intervenisale 1995. godine kako bi se zaustavio rat. Nažalost, tada su etnički odnosi u zemlji bili na najnižem nivou u njenoj povijesti. A to govori mnogo, s obzirom na njenu prošlost. Radeći sa političkim rukovodstvom na svim stranama koje su, najblaže rečeno, bile problematične, a ponekad i kriminalne, postigli smo kompromisni okvir koji je zabetonirao etničke podjele koje su tada bile na najnižem nivou u istoriji zemlje, omogućavajući svakoj etničkoj grupi da koristi veto kako bi se zaustavio napredak zemlje. Ova “kolektivna odgovornost” je mutirala u “kolektivno izbjegavanje odgovornosti”.

Lako je sa ove vremenske distance biti kritičan prema ulozi SAD u stvaranju današnje ustavne strukture. I ja to radim, iako je besmisleno vraćati se u prošlost. Svi moramo raditi na iznalaženju ustavne strukture koja će ovu zemlju, nakon dugogodišnjeg zastoja, dovesti u 21. stoljeće.  Ja sam uvjeren da možemo doći do nove strukture koja će zahtijevati od političara  na vlasti odgovornost i za njihove uspjehe i neuspjehe, a građanima svih etničkih grupa omogućiti da žive bolje nego sada.

Danas živimo sa dubokim, vještačkim etničkim podjelama, ne zato što one odgovaraju potrebama građana, već zato što one omogućavaju političkim liderima da se prema svojim biračima odnose po principu “zavadi, pa vladaj”. Vidimo to u Mostaru gdje građani sa obje strane bošnjačko–hrvatskih podjela traže kompromis kako bi živjeli u miru, ali dvije najveće političke stranke su zauzele tvrde položaje u borbi za ekonomski plijen grada.  Korupcija u Mostaru plaši i tjera privatna ulaganja kojima bi se stvarala nova radna mjesta, što je trend kojim se učvršćuje moć vladajućih klika. Građanima koji se usude protestvovati kaže se da bi mogli izgubiti svoje povlaštene poslove u javnom sektoru. Danas je Mostar žarište, a sutra bi to mogao biti bilo koji drugi grad.

 

U Republici Srpskoj ključa nezadovoljstvo zbog endemske korupcije lidera ovog entiteta, kronizma, dilova kojima se bogate članovi porodice, priča o luksuznim nekretninama u Beogradu i na Kipru, o sudijama RS koji su pritegnuti kako bi ignorisali mito i osigurali da predmeti korupcije nikada ne ugledaju svjetlo dana u sudnicama.  I umjesto da rješava aktuelne probleme, lider RS mijenja temu.

On smišlja lažne priče da bi izazvao strah, neodređeno navodeći da su se tamo neki namjerili da ukinu RS, te podstiče paranoju među građanima.  Najnovije izvrtanje stvarnosti koje dolazi iz Banje Luke tiče se uskraćivanja podrške izmjenama i dopunama Krivičnog zakona na državnom nivou kako bi se počeo primjenjivati Zakon o sprečavanju pranja novca.  Trebamo promisliti i  upitati se ko bi to mogao biti protiv ispunjavanja međunarodne obaveze sprečavanja pranja novca? Besramno je navoditi odbranu RS kao razlog za takvu odluku, jer obični građani u RS žele spriječiti pranje novca kao i svi drugi.

 

Cinično korištenje etničke politike ovu zemlju vuče unazad.  Postalo je uobičajeno gledati kako najbolji i najpametniji mladi ljudi ove zemlje pakuju kofere i odlaze na Zapad u potrazi za poslom. U porodicama svih etničkih grupa postoji generacijska praznina i to ne zato što je to neizbježno.  To se događa, jer političko rukovodstvo ove zemlje nije stvorilo ekonomsku klimu u kojoj bi se otvarala nova radna mjesta i zadržali ovi mladi ljudi u zemlji u kojoj su odrasli.

Ovdje je izborna koreografija takva da je potrebno da se vladajuće političke stranke predstave kao sudionici ogorčenih etničkih svađa. Prečesto se u izbornim kampanjama potencira netolerancija. Ali kad nisu izloženi javnosti, lideri se u duhu “bratstva i jedinstva” veoma dobro slažu. Neki od slučajeva o kojima se vode istrage, a o kojima su mediji nedavno izvještavali, pokazuju kako elite nemaju problema da sarađuju preko etničkih linija kada je u pitanju krađa novca iz budžeta.

Istovremeno su neki od tih istih političara uznemireni međuetničkom saradnjom nakon nedavnih poplava.  Osuđuju ljude koji su pomagali svojim komšijama druge nacionalnosti, ljude čija hrabrost i humanost prijeti da razotkrije priče o etničkim tenzijama na kojima politički lideri ustrajno grade karijere.

Dobra vijest je da su građani počeli shvatati u čemu je problem. Shvataju da je politički sistem koji slavi etničke podjele taj koji, u sadašnjoj organizaciji, omogućava političarima da budu neodgovorni prema javnosti.  To mora prestati. Da bi se riješio cijeli niz problema, ono što je ovoj zemlji najhitnije potrebno su institucionalne reforme koje promovišu odgovorne vlasti, gdje izbori imaju stvarne posljedice i gdje loši političari  bivaju svrgnuti sa vlasti.

Politički lideri ne smiju biti nagrađivani na osnovu toga koliko dobro mogu stvarati etničke tenzije ili ih retorikom izazivati – niti na osnovu toga koliko dobro mogu “braniti” svako svoju naciju.  Političke vođe treba cijeniti prema broju radnih mjesta koje mogu osigurati i količini prosperiteta.  Treba ih cijeniti prema tome koliko kilometara puta mogu popraviti bez “ugrađivanja” ličnih interesa u ugovore o javnim radovima.  Treba ih cijeniti prema tome koliko mogu uraditi da bi bolnice bile u stanju pružiti kvalitetnu medicinsku uslugu i da bi škole kvalitetno djecu podučavale matematiku ili jezik.  

Vrijeme je da se eliminiše etnički zasnovana politika koja omogućava korupciju koju je Slobodan Milošević oživio osamdesetih, a koju su politički lideri u ovoj zemlji – Miloševićevi nasljednici – dobili u nasljeđe i koje se još uvijek drže, skoro već dvadeset godina od kraja rata. Ovdje, svakako, moram spomenuti da i u nacionalnim strankama ima poštenih političara, baš kao što i u multietničkim strankama ima nepoštenih političara.

Ja sam ipak optimista, nakon putovanja ovom zemljom i brojnih susreta sa mladim ljudima, jer se građani BiH – u oba entiteta – sve više zgražavaju nad etničkom politikom i neodgovornim sistemom koji je etnička politika pomogla uspostaviti.  Ovo je predivna zemlja, čiji pejsaži oduzimaju dah i čiji su stanovnici inteligentni i marljivi, i ako mogu dodati, duhoviti ljudi.  Mnogi koje sam sreo nose u sebi duboku tugu zbog nesretnih životnih okolnosti, a njihovo poštenje i nepatvorenost su impresivni.

Optimista sam, jer je vaša generacija spremna odbaciti mračno doba nacionalizma velikog broja političara koji prodaju prazne slogane dok pune svoje džepove. Vaša generacija zahtijeva odgovorne institucije koje doprinose prosperitetu, a ne etničkim tenzijama. Optimista sam, jer vidim aktiviste nevladinog sektora, novinare, umjetnike, intelektualce, obične ljude, koji se, ma kako usamljeni ponekad izgledali, bore protiv podjela, korupcije i manipulacija.

Nadam se da ćete zahtijevati da se politički lideri fokusiraju na ono što je zaista važno u životu građana: borbu protiv korupcije, otvaranje dobrih radnih mjesta i vraćanje ove zemlje na pravi kurs. Samo uz vaš aktivan angažman i angažman drugih mladih ljudi vaše generacije iz cijele zemlje, pojaviće se pošteniji, odgovorniji i manje korumpiran politički sistem. I taj preporod će konačno uvesti ovu zemlju u 21 vijek.

###

Speech by Chargé d’Affaires of the U.S. Embassy to BiH Nicholas Hill

American University in BiH 5th Commencement Ceremony

Tuzla, July 12, 2014

Good morning.  It is a great honor to be here with you today to share what is an incredibly special moment for you the graduates, and for your families.  Many thanks as well to the President of the American University of Bosnia and Herzegovina, Esmir Ganić, and all of the faculty and staff.  We are pleased to be able to cooperate with your university and support your efforts to provide an American-style education to the young people of this country.

I am generally optimistic about the future of Bosnia and Herzegovina and your prospects—eventually—to find work and a better life.  The young people of this country are clever and hard-working, resilient in the face of obstacles.  But I have to be frank about the obstacles: they are enormous.  The recent past has been brutal to this country and to this region. 

Allow me to zero in on one aspect of this recent history that explains so much the destructive pathologies that continue to weigh on this country and to prevent it from moving into the 21^st century, and prevent it from going down a reform path—a path that is so urgently needed to bring prosperity and jobs.

I’m talking about ethnic politics.

Over the centuries this region has seen more than its share of ethnically motivated death and destruction.  I won’t name all the battles and all the atrocities that have visited the people of this region, but they are countless, and there is plenty of guilt and there are plenty of victims on all sides. 

During Tito’s time the ethnic grievances between peoples were kept in check.  Citizens were restricted in how much they could talk about them.  It’s not for me to judge that approach today.  Ultimately, the enmities were not addressed and they reemerged when conveniently encouraged. 

Slobodan Milosevic was not the first, but he was the most effective political leader in post-Tito Yugoslavia to tap into these ethnic grievances, first to take power and then to consolidate his hold on power.  In March 1991 hundreds of thousands of Yugoslavs took to the streets of Belgrade to protest the corruption and the misrule of those in power.  These were heady times, coming so soon after the great liberation of eastern Europe symbolized when the Berlin Wall came down, and the Belgrade leadership was increasingly seen as the old guard out of touch with the democratic spring. 

And the then-Serbian President, Milosevic, found himself on the receiving end of angry crowds frustrated that a country that once had been so far ahead of other eastern European states was falling behind.  Economic mismanagement and corruption were rife.  With the help of the JNA, Milosevic put down those crowds and then he embarked on a course that would propel ethnic politics—and, more importantly, ethnic hatreds—to center stage, a tactic he had first used in Kosovo in the eighties. 

Milosevic harnessed the media to gin up tensions.  A communist-era banker himself, an apparatchik, he borrowed the virulent language of nationalists—including people he could probably scarcely understand, such as Dobrica Cosic—to curry the support of his tribe, while others in Sarajevo and Zagreb followed a similar approach to bring their tribes in line.  And because of the long history of ethnic tensions and unrest in the region, the strategy of stirring a sense of victimhood and anger had resonance. 

Four wars followed—in Slovenia, Croatia, Bosnia, and Kosovo.  I lived in Belgrade in the late nineties and watched as Milosevic used the same ethnicity-based formula he used in 1991 to distract peoples’ attention after mass protests erupted in Belgrade in 1996-97 and other Serbian cities over attempts to reverse major opposition victories in municipal elections.

Why am I dredging up all this gloomy history now?  Because it matters in order to understand Bosnia and Herzegovina’s problems today.  As you know, more so than in Croatia, or Slovenia, or Kosovo, ethnic politics drive this country’s fate—nobody denies that this part of the world has seen horrible inter-ethnic violence over the centuries and if people fixate on the past their passions can be easily manipulated.  This manipulation of ethnic grievances in the modern era is the legacy of Slobodan Milosevic and the ethnic hatreds that he—and “nationalists” of other ethnic stripes—tapped into in the late eighties and early nineties to get to power and stay in power. 

Tragically, today in BiH some 19 years after Dayton, ethnic politics dominate this country’s political landscape.  Just as Milosevic, the former Socialist era banker, tapped into ethnic hatreds and started wars to distract people from the corruption of his rule, politicians in today’s Bosnia and Herzegovina tap into the same pathologies and reinforce it in their rhetoric and in the education curricula they often control. 

The good news is that they have figured out a way, using the Dayton structures, to maintain ethnic tensions without actually launching wars.  Today’s ethnic wars, a senior politician told me recently half-jokingly, are “virtual—like video games.”  And let’s not minimize this feat.  This country has been at peace for almost two decades and this is a very good thing.   

The bad news is that the political leaders and their parties have been able to stay in power despite doing scant little to improve the conditions of citizens.  The country is in economic ruins.  There has been little restructuring after socialist times.  Unemployment is over 25 percent, youth unemployment is almost 60 percent.  Young people have grown up in schools divided along ethnic lines.  Corruption at all levels of government is endemic.  Cynicism has metastasized.       

The political leaders inherited a system after the war that allowed them to turn the institutions of this country into a money-making machine—not for the voters, not for the citizens, but for themselves.  And when political leaders feel the anger and heat of voters, they push ethnic buttons.  In February we saw angry citizens outraged at the fecklessness of the political class, but nothing in the way of a reform agenda emerged.  Corrupt leaders in the Serb community and the Croat community said the anger was Bosniak in nature.

And yet there is nothing further from the truth.  The anger is of the have-nots against the haves.    Bosniaks, Serbs, Croats, Others—it doesn’t matter.  The corruption and the absence of economic opportunity cut across ethnic lines.  People suffer.  Full stop.  And they will go on suffering as long as they agree to be manipulated by a political class that taps into the enmities that Slobodan Milosevic rediscovered in the eighties.      

The United States stepped in to stop a war in 1995.  Unfortunately, we encountered a country with ethnic relations at their worst in history.  And that says a lot, given the history.  Working with a political leadership on all sides problematic at best, criminal at worst, we arrived at a compromise framework that locked in ethnic divisions at their worst moment in the country’s history, giving each ethnic group effectively a veto over efforts to move the country forward.  This “collective responsibility” mutated into “collective avoidance of responsibility.” 

It is easy in hindsight to criticize the U.S. role in developing today’s constitutional structures.  I do it myself.  But it is pointless to look backwards.  We all need to work to develop constitutional structures that move this country—after being stalled for so long—into the 21^st century.  And I am confident that we can arrive at new structures that make politicians in power responsible for their successes and failures and leave people of all ethnic groups better off than they are today. 

We live with deep, artificial ethnic divisions today not because they fit the needs of citizens, but because they enable political leaders to divide and conquer their constituents.  We see this in Mostar where citizens on both sides of the Croat-Bosniak divide seek compromise to live in peace, but the two largest political parties are locked in a battle over the economic spoils of the city.  Corruption in Mostar has scared away private businesses and jobs—a trend which has reinforced the power of the ruling cliques.  Citizens who dare to protest are told they may lose their public sector patronage jobs.  Mostar is today’s flashpoint, but any town could be the next.

 

There is seething dissatisfaction in Republika Srpska aimed at the endemic corruption of the leader of the entity, the cronyism, the deals that enrich family members, the stories about luxurious real estate holdings in Belgrade or Cyprus, the screws being turned on RS judges to ignore graft and ensure that corruption cases never see the light of a court room.  And rather than address the issues at hand, the RS leader changes the subject. 

He conjures up fake stories and promotes fear, suggesting vaguely that some are out to eliminate Republika Srpska, encouraging the paranoia of citizens.  The most recent twisting of reality out of Banja Luka was the refusal to support amendments to the criminal code at the state level to enforce a money laundering bill.  We have to pause and reflect and ask ourselves, who could possibly be opposed to an international obligation to fight money laundering?  And to suggest that defending the RS is behind the decision shows chutzpah; ordinary citizens in the RS want to fight money laundering as strongly as anybody else.  

 

Cynical use of ethnic politics is driving this country backwards.  Watching the best and the brightest of this country’s youth pack their bags and move to the West in search of jobs has become too common a story.  Families of all ethnicities are being divided along generational lines not because of some unavoidable trend.  They are divided because the country’s political leadership has failed to develop a business climate that creates jobs that can keep these young people in the country where they grew up. 

The choreography of elections here is such that incumbent political parties need to be shown as embroiled in bitter ethnic disputes.  Too often elections amplify intolerance.  But in back rooms the leaders, in the spirit of “brotherhood and unity,” get along famously well together.  Some of the recent high profile cases under investigation show how elites do not have a problem working across ethnic lines to steal from the budget. 

At the same time some of these same politicians were alarmed by inter-ethnic cooperation after the recent floods.  They condemned people who cooperated with their neighbors of different ethnicities—people whose courage and humanity threatened to unravel the narrative of ethnic tension the political leaders have spent their careers trying to maintain.

The good news is that citizens are waking up to the problem.  They recognize that a political system that celebrates ethnic divisions is one that, in the current structures, leaves political leaders unaccountable to the public.  This cannot continue.  In order to fix a whole range of problems, what this country most urgently needs is institutional reform that promotes accountable government, where elections have greater consequences and bad politicians are voted out of power.      

And political leaders must not be rewarded based on how well they can create ethnic tension or talk about it—or how well they can “defend” their respective nations.  Political leaders should be judged on how well they deliver jobs and prosperity.  They should be judged on how well they build and fix roads without skimming off public works contracts.  They should be judged on how well the hospitals deliver medical care and how well the schools teach children reading and arithmetic.

It’s time to bury the ethnic-based, corruption-enabling politics that Slobodan Milosevic resuscitated in the eighties and which the political leaders in this country—Milosevic’s heirs—inherited and still cling to almost 20 years after the war.  As a caveat, of course, I should note that there are honest politicians from parties with nationalist platforms, just as there are dishonest politicians from parties with multi-ethnic platforms.   

I am optimistic, based on the young people I have met while traveling in this country, that the citizens of BiH—in both entities—are increasingly disgusted with ethnic politics and the unaccountable system that ethnic politics have helped to create.  This is a beautiful country, with a breathtaking landscape, populated by a clever, hardworking, and I may add witty people.  There is so often a forlorn quality to the people I have met, owing to their own difficult experiences, but I am also so often impressed by their honesty and genuineness.     

I am optimistic because your generation is poised to reject the Dark Age nationalism of so many politicians who peddle empty slogans while they pick your pockets.  As you graduate, your generation is demanding accountable institutions that contribute to prosperity and not ethnic tensions.  I am optimistic because I see NGO activists, journalists, artists, intellectuals, ordinary citizens, who no matter how lonely sometimes they seem, stand against divisions, corruption, and manipulation.

I’m hoping you will demand that political leaders focus on what really matters to the lives of citizens: fighting corruption, creating good jobs, and getting this country back on the right course.  Only with your active involvement, and the involvement of other young people of your generation across the country, will a cleaner, more accountable, less corrupt political system emerge.  And a renaissance will finally bring this country into the 21^st century.