Zaustavljanje sporog, konstantnog nazadovanja u BiH: Uznemirujući prijedlozi za reformu tri zakona
U septembru
prošle godine, u govoru koji sam držao na Fakultetu za međunarodne studije Univerziteta
John Hopkins u Washingtonu, DC, govorio sam o sporosti političkog procesa ovdje
u Bosni i Hercegovini, zapažajući da
prečesto izgleda da se to kretanje može opisati kao “dva koraka
naprijed, korak nazad”. Nažalost, sada
vjerujem da je dinamika napredovanja na
putu BiH prema NATO i EU stopirana čime se građanima uskraćuju prednosti koje
pruža puna integracija u Evropu. Nazadovanje
mi se čini osobito izraženo kada razmišljam o nedavno predloženim izmjenama tri važna
zakona. Ono što me zabrinjava
nije samo sadržaj predloženih promjena za sva tri zakona, nego i način na koji su
te promjene predložene. Mnogi građani
ove zemlje, posebno oni iz medija i nevladinog sektora, iskazali su svoju zabrinutost i tražili da im se pridružim i da u javnim
istupima govorim o tome i pokušam skrenuti
pažnju javnosti na ove ozbiljne probleme.
Nema sumnje da su
zakoni o javnim nabavkama u BiH neadekvatni i da ih je potrebno
reformisati. Oblast javnih nabavki je često
izvor prevara i korupcije u mnogim zemljama, pa ni BiH nije izuzetak. Moje kolege iz EU vam mogu potvrditi da je
BiH jedina zemlja u regiji koja još uvijek nije prevela u zakon direktive o
javnim nabavkama EU koje postoje već 10 godina.
Zakoni o javnim nabavkama BiH moraju biti reformisani na način koji će poboljšati
transparentnost i jasnije utvrditi odgovornost.
Iako ima nekoliko prijedloga za promjenu postojećih zakona o javnim
nabavkama, vjerujem da je proces revidiranja javnih nabavki najbolje započeti
od nevladinog sektora i posebno od EU koja ima eksperte za ovu oblast, te da bi
bila greška ograničiti diskusiju na urede političkih stranaka. Ovi nezavisni stručnjaci zagovaraju sljedeće:
1) da se otvori proces, 2) da se osigura da državni dužnosnici koji rade na nabavkama imaju potrebne vještine
i obuku, 3) da se ti pojedinci i njihove organizacije smatraju odgovornim za
svoje odluke, 4) da se decentralizuje žalbeni proces i da se, po prvi put, 5)
uvedu anti-korupcijske mjere i sankcije za kršenje zakona. Do sada je predložen određen broj manje
korisnih promjena za zakon o nabavkama. Mislim da bi vlasti mogle i trebale
uvažiti mišljenje i stručnost iz nevladinog sektora čiji je cilj da se
kvalitetne promjene naprave već sada, u prvom pokušaju – što je praksa u većini demokratskih zemalja – te da se pomogne BiH da ostvari napredak u
pogledu usklađivanja svog zakonodavstva sa standardima EU.
Istovremeno, još jedan set predloženih izmjena zakona o
sukobu interesa koji je od vitalnog interesa u borbi protiv korupcije nalazi se
u Parlamentu BiH. Kao što je slučaj sa zakonom
o javnim nabavkama, kad se primjenjuju
jaki i transparentni zakoni o sukobu interesa, oni postaju moćno oružje u borbi
protiv korupcije. Ali, ono što sam čuo o
nacrtu prijedloga izmjena ovog zakona
nije obećavajuće. Nažalost, proces izrade prijedloga se nije odvijao uz odgovarajuće
konsultacije sa relevantnim institucijama ili javnošću. Prema nacrtu izmjena predlaže se uspostava komisije
koja je sastavljena uglavnom od parlamentaraca koji odlučuju o tome da li su
njihove kolege potencijalno u konfliktu interesa. S obzirom da institucije u BiH još uvijek
nemaju čvrstu strukturu, to bi moglo biti problematično jer komisija ne bi bila
nezavisna. Tekst prijedloga koji
omogućuje prekid istrage o konfliktu interesa ako dužnosnik “eliminiše” razloge
konflikta izgleda kao da je sročen da bi
olakšao život parlamentaraca, a ne da bi sudionike u vlasti smatrao odgovornim
za njihove aktivnosti. U dijelu
Oklahome, odakle ja dolazim, kažu “ne treba pustiti lisicu da čuva kokošinjac”. Ja mislim da je ta poruka primjenjiva i ovdje,
u BiH. Prečesto sam vidio da političari iz
jedne etničke grupe stanu u zaštitu političara iz drugih grupa kako bi, zauzvrat,
dobili sličnu “zaštitu” za svoje političare.
Ova korumpirana praksa ne bi se trebala nastavljati u bh.
parlamentu. Nadam se da će se
parlamentarci sjetiti da je njihova uloga da štite opšte dobro i da će pojačati
svoje napore na eliminaciji problema konflikta interesa, umjesto što ga
pokušavaju gurnuti pod tepih.
Konačno, novinari, aktivisti civilnog društva,
čak i predstavnici bh. vlasti mi kažu da ih ozbiljno brinu predložene promjene zakona o slobodnom
pristupu informacijama. Oni kažu da bi
ove promjene zaustavile napredak koji je postignut kada je riječ o otvorenosti
i transparentnosti i da bi one bukvalno naopačke izvrnule sadašnju filozofiju
otvorenosti, te da bi objavljivanje informacija o vlastima postalo izuzetak, a
ne pravilo. Ovo bi potkopalo osnovni
princip interesa javnosti i zakon bi lišilo osnovnih načela. Neki predloženi amandmani bi također
pojednostavili proceduru odbijanja zahtjeva za dostavljanje informacija i
prekinuli bi dosadašnju praksu da se slučajevi obrađuju pojedinačno. Zakoni o slobodnom pristupu informacijama su
svugdje kompleksni i zahtijevaju da se uspostavi ravnoteža između prava na
privatnost pojedinca i prava javnosti na pristup informacijama. Javna debata o ovom važnom pitanju ograničena
je na dostavljanje komentara na web stranici Ministarstva pravde u jednom
ograničenom vremenskom periodu, što samo po sebi dovodi u pitanje želju za istinskom
debatom.
Svaki od ova tri
slučaja je sam po sebi problematičan.
Zajedno, ovaj set predloženih promjena, čini se, nagovještava širu
negativnu priču o sistemskom degradiranju demokratskih institucija i principa u
BiH. Zašto politički lideri i vladini
zvaničnici kažu da se žele boriti protiv korupcije, a potom predlažu zakone
koji olakšavaju nepotizam i koji omogućavaju da se problemi sa javnim nabavkama
nastave? Zašto govore da žele modernu
demokratiju, a predlažu zakone koji umanjuju transparentnost i javnosti ograničavaju pristup informacijama o osnovnim
aktivnostima vlasti? U vrijeme kada BiH
treba da radi na osiguranju većeg stepena demokratije, nije ni čudo da su
građani BiH očajni dok posmatraju kako njihovi parlamentarci zemlju vode u pogrešnom
smjeru. Predložene promjene podrivaju
nastojanja da se ojačaju i depolitiziraju bh. institucije i istovremeno
predstavljaju napad na prava svih građana da budu informirani i da na osnovu
tih informacija donose odluke. U
proteklom periodu je bilo dosta deklarativne podrške i iskazanih dobrih namjera
u borbi protiv korupcije. Bilo bi
korisno ako bi se politički lideri dogovorili da ispoštuju postojeće mehanizme
zaštite i ojačaju one koje treba ojačati.
Na kraju krajeva, u demokratskom društvu vlasti moraju služiti
građanima, a ne političkim strankama.
###
Halting
the Slow, Steady March Backward in BiH:
A Troika of Troubling Legal
Developments
Last September,
at a speech I delivered at the Johns Hopkins School of International Studies in
Washington, D.C., I spoke about the halting political progress here in Bosnia
and Herzegovina, noting that all too often it feels like “two steps forward,
one step back.” It is unfortunate, but I now believe that forward
progress has halted on BiH’s paths toward NATO and the EU, denying citizens the
benefits of full integration into Europe. This backward movement seems
particularly obvious when I reflect on recently proposed changes to three
important laws. My concerns lie not only with the content of the proposed
changes to these three laws, but also the way they are being put forward.
Many citizens of this country, particularly members of the media and NGO
communities, have expressed their concerns to me and have asked me to join
them, by speaking out and drawing attention to these important issues.
Undoubtedly, BiH’s public
procurement laws are inadequate and desperately need reform. Public
procurement is one of the largest sources of fraud and corruption in many countries
and BiH is no exception. As my EU colleagues will tell you, BiH is the
only country in the region which has not yet transposed the nearly 10-year-old
EU Directives on Public Procurement into law. BiH’s public procurement
laws must be reformed in a way that improves transparency and strengthens
accountability. While there are several proposals for changing existing
procurement laws I believe the best place to start making revisions is with
NGOs and, in particular, the EU, which have expertise on these issues –
limiting discussions to the office of a political party would be a grave
mistake. These independent experts advocate for 1) opening up the
process, 2) ensuring public officials who work on procurement have the right
skills and training, 3) holding those individuals and organizations responsible
for their decisions, 4) decentralizing the appeal process, and, for the first
time, 5) introducing anti-corruption measures and sanctions for violating
the law. So far, only a number of less useful changes to the public
procurement law have been proposed. I believe authorities can and should
take into account the insights and the expertise of NGOs focusing on
procurement to get these changes right the first time – this is the practice in
most democratic societies – and to make sure the result will help BiH make
progress toward aligning its laws with EU standards.
At the same
time, another set of proposed changes to laws on conflict of interest, which
are vital to the fight against corruption, are being pushed through the BiH
Parliament. Much like procurement laws, strong, transparent conflict of
interest laws applied fairly are a powerful tool for fighting corruption.
But what I have heard about the draft changes to the law does not sound
promising. Unfortunately, the drafting
process did not include proper consultations with the relevant institutions or
the general public. The draft changes propose a commission, made of
mostly parliamentarians, to manage the potential conflicts of interest of their
colleagues. It would lack independence and is problematic given BiH’s
adolescent institutions. Language that allows proceedings on conflict of
interest to be terminated if an official “eliminates” the reason for the
conflict appears aimed at easing life for parliamentarians, not holding BiH
government officials accountable. On the farms of Oklahoma, where I’m
from, we say that “the fox shouldn’t guard the henhouse.” And I think
this sentiment is just as valid here in BiH. Too often I have seen
politicians of one ethnic group agreeing to protect those of other groups in
exchange for similar “protection” for their politicians. This corrupt
practice should not be perpetuated in the BiH Parliament. I hope
parliamentarians will remember their role as stewards of the public good and
reinvigorate efforts to eliminate conflict of interest, instead of whitewash
them away.
Finally,
journalists, civic activists, and even representatives of the BiH government
tell me that draft changes for BiH’s freedom of information laws are of
grave concern. They say changes would halt the progress made here on
openness and transparency and would literally flip the current philosophy of
openness on its head, making the publishing of government information an
exception instead of the rule. This would undercut the basic principle of
public interest and deprive the law of its basic foundation. Some
proposed amendments apparently also would make rejections to information
requests easier and discard the case-by-case practice currently in place.
Freedom of information laws everywhere are complex and require the right
balance between the right to individual privacy and the general public’s right
to access information. But public debate on this important issue was
limited to submitting comments on the Ministry of Justice’s webpage during a
limited period, a move that questions the desire for a true debate.
Comments
Post a Comment